Saturday, September 22, 2012

Poslednji cirkus

Glasno sam se nasmejao tog jutra, čitajući Službeni glasnik. U moru dopuna, izmena i novih zakona, uredbi i propisa, rečenica: Zabranjuje se držanje slonova… delovala je u najmanju ruku zalutalo. Mada nam je ponašanje prečesto divlje, slonovi se još ne šetaju ulicama, promrmljah prelazeći na sledeći član. 

U to vreme, na drugom kraju ove tužne zemlje, suze su se slivale niz lice čoveka čiji je dlan bio položen na grubu i izboranu kožu ogromne životinje. On je mnogo pre mene čuo rečenicu koja me je tog jutra nasmejala, još onog dana kada je u Skupštini taj član zakona izglasan po automatizmu, bez mnogo razmišljanja i bez reči rasprave. Čitav njegov život stao je u sekundi kada su poslanici podigli ruku. Sav njegov trud, upornost i nada postali su uzaludni. Znao je da mu je ostalo malo vremena, nekoliko dana ili manje, dok zakon u kome se skrivao i taj član jednog jutra ne osvane u Službenom listu. Od tog trenutka, on, vlasnik cirkusa Adria, imao je samo petnaest dana da se oprosti od svog sna, od mesta na kome su vladali radost, smeh, veština i čudo, od životinja i artista koji su odlazili u zemlje koje ih ne smatraju nepoželjnim. Veliki cirkus Adria imao je još petnaest dana pre nego što se njegova prugasta šatra ne ugasi zauvek.

Iza jedne pogrešno protumačene rečenice tog jutra nestajale su najlepše uspomene i velike radosti mog detinjstava, a ja toga nisam bio svestan.

Ovo je poslednji srpski cirkus. Snimio sam ga pre dva meseca u Kragujevcu. Od životinja ima konja koji je na ovoj fotografiji, tri mačke i pet pasa. Ima i jednu zmiju ali ona je rekvizit maloletnoj, koščatoj, trbušnoj plesačici.

Šator prepun zakrpa nije mogao da odbrani publiku i izvodjače od pljuska koji je usledio pola sata pošto sam ovo slikao. Životinje su se klizale i padale u krugu za izvodjenje ali ... i pored svih kineskih cirkusa i onog De Soleil, i pored jada i tuge jedne profesije, trudili su se
najbolje što znaju i umeju. Sa osmehom i nadom. I nas pedesetak što smo sedeli na grubo istesanim i nemirnim daskama za klupe, pljeskalo je, kao da su najbolji i jedini. Neka deca su prvi put videla cirkus, a ja sam ga konačno prvi put slikao. 

I ona i ja možda poslednji put.

Monday, September 10, 2012

Vrata /The Door/

 
Zoran Dordevic, prikaz filma Istvana Saboa The Door /vrata/ TV Kragujevac, 
Hronika, subota 8. septembar 2012.

Tuesday, July 24, 2012

Kragujevac, oktobar 1988.


Do sada neobjavljene fotografije ►►►

Antibirokratska revolucija je period srpske istorije koji je otpočeo 8. sednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1987. godine, a završio se početkom 1989. kadrovskim smenama koje su omogućile ograničenje autonomije srpskih pokrajina i prevlast Srbije u saveznim organima vlasti.[1] Ovo razdoblje je obeleženo serijom mitinga tokom leta i jeseni 1988. godine, pomoću kojih je predsednik CK SK Srbije Slobodan Milošević srušio pokrajinske vlasti Vojvodine i Kosova i republičke vlasti Crne Gore, na njihovo mesto postavivši svoje pristalice.[1] Do 1989. godine Srbija je stekla kontrolu nad 4 od 8 glasova u federalnom predsedništvu i kontrolu nad Savezom komunista Jugoslavije.[2]
Osnovna svojstva antibirokratske revolucije su organizovana masovna okupljanja koja su se prikazivala kao spontana, sa parolama koje su najavljivale naredne akcije političke vrhuške, i instrumentalizovanim medijima, pre svega dnevnikom Politika.[1] Antibirokratska revolucija je predstavljala raskid komunističkim shvatanjem politike, pre svega sa osnovnim odnosom prema nacionalizmu. Već krajem 1988. Milošević je socijalnu terminologiju zamenio nacionalnom, a umesto radničke klase na političku scenu stupa nacija.[1]
Izvor: /Wikipedia/

Monday, July 16, 2012

Most


Prijateljica, fotograf, zamolila me je da za njenu knjigu fotografija o Žeželjevom – Varadinskom mostu napišem predgovor.

Pogledao sam knjigu i shvatio da ne mogu napisati predgovor.

Napisao sam i obrazloženje zašto to ne mogu uraditi, a dobio sam odgovor:

“Upravo to mi je trebalo. Hvala ti”.

A lepo sam joj rekao:

“Kada sam prvi put došao u Novi Sad, imao sam dvadesetak godina. Hteo
sam na Petrovaradinsku tvrdjavu, a niko nije znao da mi objasni kako da
do nje dodjem… peške. Svi su znali samo varijantu autom, taksijem…

Ujutru sam krenuo od hotela Park…pravo ka mostu… i taj prelazak mi
je zauvek ostao u sećanju.

Ne, ništa se nije dogodilo. Mnoge mostove
sam prelazio tako, peške, ali samo ovaj pamtim u detalje… boje,
mirise. zvuke tog ranog jutra.

Jedini put kada sam zaplakao tokom bombardovanja je bilo kad su srušili taj most. Zašto… ne znam. A bilo je bombardovanja i sa težim posledicama, poginulom decom…

Šta je imao taj most i zašto svaka pomisao na Novi Sad u meni budi sliku zelenog metala, nešto slično prvim dvema fotografijama u knjizi, to nikad nisam uspeo da dokučim.

Valjda zato ne mogu mirno da gledam ove vaše fotografije, a onda ne mogu mirno ni da analiziram.

Možda bih pravio neki drugačiji raspored slika. Možda bih uz prvi tekst o Olegu stavio i sliku sa tablom koja ima njegovo ime kao i sve ono što se odnosi na tu noć i čoveka čija je duša nestala sa dušom mosta i delovima naših duša… I te fotografije skulptura na mostu su sjajne…

I taj bilbord u dnu na kome piše SloboDa i sledeća slika na kome je ta i takva sloboda brižljivo “odrana”, izgrebana, oljuštena poput kraste na velikoj rani.”

Sunday, June 3, 2012

Thursday, April 12, 2012

Monografija - Zoran Đorđević


Zoran Đorđević - Monografija

Zoran Đorđević 2012.
104 strane, 20x20cm
74 fotografije
Recenzija: Dejan Đorić, Sava Stepanov, Goran Malić

Tiraž: 500
Pogledajte sadržaj >>>>>

Thursday, January 12, 2012


Neprestano ga slutim na ivici kadra svog vidnog polja.

Mnogi mi prilaze, nešto pitaju, traže da ih fotografišem i odmah odu. On je uvek izdvojen od drugih. Ne pita ništa, ne traži ništa. Jednostavno, tu je.

Radnici, sestre, lekari me vode od paviljona do paviljona. Posle nekog vremena i sam se snalazim.
– Sada znate i sami, samo pravo niz hodnik, kaže mi sestra.

Osećam kako se kreće uz suprotan zid, jedan korak iza. Zastanem, pogledam ga i pitam: - Hoćeš li da te slikam? Osmeh na njegovom licu. Lagano prilazi dok mu ne pokažem rukom da stane. Dok čeka da podesim foto-aparat klati se s noge na nogu.

– Nema dovoljno svetla, ako se pomeraš biće neoštro i...

U pola rečenice se trgnem ljut na sebe jer mehanički ponavljam reči namenjene jednom drugom svetu i brzo pokušavam da smislim jednostavnije objašnjenje, ali, on je već poput vojnika u stavu mirno. Lagano kadriram, ne dišem bojeći se da će duga ekspozicija dovesti do neoštrine.

– Eto, gotovo!

Gleda me bez reči, ne skidajući osmeh sa lica. Shvatam da je to najveće hvala koje može da uputi.
Lagano se okreće i odlazi.

Tog trenutka doživeo sam jedan od najvećih strahova. Šta da nisam shvatio? Šta da nisam obratio pažnjut? Šta da sam mislio o nečem drugom? On je očekivao da ga primetim, da mu posvetim malo vremena, ni jednog trenutka ne pokušavajući da se nametne, čak ni da pridje blizu. Koliko sam mogao da ga povredim?

Uvek ga se setim kada razgovaram ili nešto radim, a neko me prekine uz rečenice iz kojih izbija: moje, meni, ja... i samo ja, posle čega, bez molim i hvala, ode ne ostavljajuću mi ni jednu pozitivnu misao.

Ponekad se čuvari čovečnosti i emocija nalaze na najčudnijim mestima. Ovo je moj čuvar.

Morning 1:2 - Zoran Djordjevic

Morning 1:2 - Zoran Djordjevic

Wednesday, January 11, 2012

Kad god se nadjem u blizini mora, ponesem ga kući, u nekoj boci.

Imam čitavu kolekciju raznih mora. Severnih, južnih, uzburkanih i tihih, mediteranskih...

Kada sam bio mali, vodili su me na more jer sam često bio bolestan.

Sada, kada se prehladim, uzmem bocu mora. Uvek istu. Onu na kojoj piše - Jadransko.
Samo onome čemu verujemo i samo onima kojima verujemo možemo poveriti svoje zdravlje. Jadran nikad nije omanuo.

More u mojim sinusima vraća mi sliku prvog talasa koji je prešao preko moje glave dok sam zagrcnut pokušavao da dodjem do vazduha.

Tako lepe slike prošlosti leče sadašnjost
Brief encounter