Friday, December 21, 2012
Wednesday, December 12, 2012
Saturday, December 1, 2012
Tuesday, November 20, 2012
Sunday, October 21, 2012
Saturday, September 22, 2012
Poslednji cirkus
Glasno sam se
nasmejao tog jutra, čitajući Službeni glasnik. U moru dopuna, izmena i novih
zakona, uredbi i propisa, rečenica: Zabranjuje se držanje slonova… delovala je u
najmanju ruku zalutalo. Mada nam je ponašanje prečesto divlje, slonovi se još
ne šetaju ulicama, promrmljah prelazeći na sledeći član.
U to vreme, na
drugom kraju ove tužne zemlje, suze su se slivale niz lice čoveka čiji je dlan
bio položen na grubu i izboranu kožu ogromne životinje. On je mnogo pre mene
čuo rečenicu koja me je tog jutra nasmejala, još onog dana kada je u Skupštini
taj član zakona izglasan po automatizmu, bez mnogo razmišljanja i bez reči
rasprave. Čitav njegov život stao je u sekundi kada su poslanici podigli ruku.
Sav njegov trud, upornost i nada postali su uzaludni. Znao je da mu je ostalo
malo vremena, nekoliko dana ili manje, dok zakon u kome se skrivao i taj član jednog
jutra ne osvane u Službenom listu. Od tog trenutka, on, vlasnik cirkusa Adria,
imao je samo petnaest dana da se oprosti od svog sna, od mesta na kome su
vladali radost, smeh, veština i čudo, od životinja i artista koji su odlazili u
zemlje koje ih ne smatraju nepoželjnim. Veliki cirkus Adria imao je još petnaest
dana pre nego što se njegova prugasta šatra ne ugasi zauvek.
Iza jedne pogrešno
protumačene rečenice tog jutra nestajale su najlepše uspomene i velike radosti
mog detinjstava, a ja toga nisam bio svestan.
Ovo je poslednji
srpski cirkus. Snimio sam ga pre dva meseca u Kragujevcu. Od životinja ima
konja koji je na ovoj fotografiji, tri mačke i pet pasa. Ima i jednu zmiju ali
ona je rekvizit maloletnoj, koščatoj, trbušnoj plesačici.
Šator prepun zakrpa nije mogao da odbrani publiku i izvodjače od pljuska koji je usledio pola sata pošto sam ovo slikao. Životinje su se klizale i padale u krugu za izvodjenje ali ... i pored svih kineskih cirkusa i onog De Soleil, i pored jada i tuge jedne profesije, trudili su se
najbolje što znaju i umeju. Sa osmehom i nadom. I nas pedesetak što smo sedeli na grubo istesanim i nemirnim daskama za klupe, pljeskalo je, kao da su najbolji i jedini. Neka deca su prvi put videla cirkus, a ja sam ga konačno prvi put slikao.
Šator prepun zakrpa nije mogao da odbrani publiku i izvodjače od pljuska koji je usledio pola sata pošto sam ovo slikao. Životinje su se klizale i padale u krugu za izvodjenje ali ... i pored svih kineskih cirkusa i onog De Soleil, i pored jada i tuge jedne profesije, trudili su se
najbolje što znaju i umeju. Sa osmehom i nadom. I nas pedesetak što smo sedeli na grubo istesanim i nemirnim daskama za klupe, pljeskalo je, kao da su najbolji i jedini. Neka deca su prvi put videla cirkus, a ja sam ga konačno prvi put slikao.
I ona i ja možda poslednji put.
Friday, September 21, 2012
Wednesday, September 12, 2012
Monday, September 10, 2012
Vrata /The Door/
Zoran Dordevic, prikaz filma Istvana Saboa The Door /vrata/ TV Kragujevac,
Hronika, subota 8. septembar 2012.
Wednesday, September 5, 2012
Saturday, August 18, 2012
Wednesday, August 15, 2012
Tuesday, August 14, 2012
Monday, August 13, 2012
Tuesday, August 7, 2012
Sunday, August 5, 2012
Saturday, August 4, 2012
Friday, July 27, 2012
Tuesday, July 24, 2012
Kragujevac, oktobar 1988.
Do sada neobjavljene fotografije ►►►
Antibirokratska revolucija je period srpske istorije koji je otpočeo 8. sednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1987. godine, a završio se početkom 1989. kadrovskim smenama koje su omogućile ograničenje autonomije srpskih pokrajina i prevlast Srbije u saveznim organima vlasti.[1] Ovo razdoblje je obeleženo serijom mitinga tokom leta i jeseni 1988. godine, pomoću kojih je predsednik CK SK Srbije Slobodan Milošević srušio pokrajinske vlasti Vojvodine i Kosova i republičke vlasti Crne Gore, na njihovo mesto postavivši svoje pristalice.[1] Do 1989. godine Srbija je stekla kontrolu nad 4 od 8 glasova u federalnom predsedništvu i kontrolu nad Savezom komunista Jugoslavije.[2]
Osnovna svojstva antibirokratske revolucije su organizovana masovna okupljanja koja su se prikazivala kao spontana, sa parolama koje su najavljivale naredne akcije političke vrhuške, i instrumentalizovanim medijima, pre svega dnevnikom Politika.[1] Antibirokratska revolucija je predstavljala raskid komunističkim shvatanjem politike, pre svega sa osnovnim odnosom prema nacionalizmu. Već krajem 1988. Milošević je socijalnu terminologiju zamenio nacionalnom, a umesto radničke klase na političku scenu stupa nacija.[1]
Izvor: /Wikipedia/
Monday, July 16, 2012
Most
Prijateljica, fotograf, zamolila me je da za njenu knjigu fotografija o Žeželjevom – Varadinskom mostu napišem predgovor.
Pogledao sam knjigu i shvatio da ne mogu napisati predgovor.
Napisao sam i obrazloženje zašto to ne mogu uraditi, a dobio sam odgovor:
“Upravo to mi je trebalo. Hvala ti”.
A lepo sam joj rekao:
“Kada sam prvi put došao u Novi Sad, imao sam dvadesetak godina. Hteo
sam na Petrovaradinsku tvrdjavu, a niko nije znao da mi objasni kako da
do nje dodjem… peške. Svi su znali samo varijantu autom, taksijem…
sam na Petrovaradinsku tvrdjavu, a niko nije znao da mi objasni kako da
do nje dodjem… peške. Svi su znali samo varijantu autom, taksijem…
je zauvek ostao u sećanju.
Ne, ništa se nije dogodilo. Mnoge mostove
sam prelazio tako, peške, ali samo ovaj pamtim u detalje… boje,
mirise. zvuke tog ranog jutra.
sam prelazio tako, peške, ali samo ovaj pamtim u detalje… boje,
mirise. zvuke tog ranog jutra.
Jedini put kada sam zaplakao tokom
bombardovanja je bilo kad su srušili taj most. Zašto… ne znam. A bilo je
bombardovanja i sa težim posledicama, poginulom decom…
Šta je imao taj most i zašto svaka pomisao
na Novi Sad u meni budi sliku zelenog metala, nešto slično prvim dvema
fotografijama u knjizi, to nikad nisam uspeo da dokučim.
Valjda zato ne mogu mirno da gledam ove vaše fotografije, a onda ne mogu mirno ni da analiziram.
Možda bih pravio neki drugačiji raspored slika. Možda bih uz prvi tekst o Olegu stavio i sliku sa tablom koja ima njegovo ime kao i sve ono što se odnosi na tu noć i čoveka čija je duša nestala sa dušom mosta i delovima naših duša… I te fotografije skulptura na mostu su sjajne…
I taj bilbord u dnu na kome piše SloboDa i sledeća slika na kome je ta i takva sloboda brižljivo “odrana”, izgrebana, oljuštena poput kraste na velikoj rani.”
Saturday, July 14, 2012
Friday, July 13, 2012
Monday, July 2, 2012
Sunday, June 3, 2012
Wednesday, May 23, 2012
Thursday, May 17, 2012
Thursday, April 12, 2012
Monografija - Zoran Đorđević
Zoran Đorđević - Monografija
Zoran Đorđević 2012.
104 strane, 20x20cm
74 fotografije
Recenzija: Dejan Đorić, Sava Stepanov, Goran Malić 74 fotografije
Tiraž: 500
Pogledajte sadržaj >>>>>
Tuesday, April 3, 2012
Friday, March 30, 2012
Tuesday, March 27, 2012
Saturday, March 3, 2012
Thursday, March 1, 2012
Tuesday, February 28, 2012
Monday, February 27, 2012
Saturday, February 25, 2012
Friday, February 24, 2012
Monday, January 30, 2012
Sunday, January 29, 2012
Friday, January 27, 2012
Monday, January 23, 2012
Friday, January 13, 2012
Thursday, January 12, 2012
Neprestano ga slutim na ivici kadra svog vidnog polja.
Mnogi mi prilaze, nešto pitaju, traže da ih fotografišem i odmah odu. On je uvek izdvojen od drugih. Ne pita ništa, ne traži ništa. Jednostavno, tu je.
Radnici, sestre, lekari me vode od paviljona do paviljona. Posle nekog vremena i sam se snalazim.
– Sada znate i sami, samo pravo niz hodnik, kaže mi sestra.
Osećam kako se kreće uz suprotan zid, jedan korak iza. Zastanem, pogledam ga i pitam: - Hoćeš li da te slikam? Osmeh na njegovom licu. Lagano prilazi dok mu ne pokažem rukom da stane. Dok čeka da podesim foto-aparat klati se s noge na nogu.
– Nema dovoljno svetla, ako se pomeraš biće neoštro i...
U pola rečenice se trgnem ljut na sebe jer mehanički ponavljam reči namenjene jednom drugom svetu i brzo pokušavam da smislim jednostavnije objašnjenje, ali, on je već poput vojnika u stavu mirno. Lagano kadriram, ne dišem bojeći se da će duga ekspozicija dovesti do neoštrine.
– Eto, gotovo!
Gleda me bez reči, ne skidajući osmeh sa lica. Shvatam da je to najveće hvala koje može da uputi.
Lagano se okreće i odlazi.
Tog trenutka doživeo sam jedan od najvećih strahova. Šta da nisam shvatio? Šta da nisam obratio pažnjut? Šta da sam mislio o nečem drugom? On je očekivao da ga primetim, da mu posvetim malo vremena, ni jednog trenutka ne pokušavajući da se nametne, čak ni da pridje blizu. Koliko sam mogao da ga povredim?
Uvek ga se setim kada razgovaram ili nešto radim, a neko me prekine uz rečenice iz kojih izbija: moje, meni, ja... i samo ja, posle čega, bez molim i hvala, ode ne ostavljajuću mi ni jednu pozitivnu misao.
Ponekad se čuvari čovečnosti i emocija nalaze na najčudnijim mestima. Ovo je moj čuvar.
Wednesday, January 11, 2012
Kad god se nadjem u blizini mora, ponesem ga kući, u nekoj boci.
Imam čitavu kolekciju raznih mora. Severnih, južnih, uzburkanih i tihih, mediteranskih...
Kada sam bio mali, vodili su me na more jer sam često bio bolestan.
Sada, kada se prehladim, uzmem bocu mora. Uvek istu. Onu na kojoj piše - Jadransko.
Samo onome čemu verujemo i samo onima kojima verujemo možemo poveriti svoje zdravlje. Jadran nikad nije omanuo.
More u mojim sinusima vraća mi sliku prvog talasa koji je prešao preko moje glave dok sam zagrcnut pokušavao da dodjem do vazduha.
Tako lepe slike prošlosti leče sadašnjost
Imam čitavu kolekciju raznih mora. Severnih, južnih, uzburkanih i tihih, mediteranskih...
Kada sam bio mali, vodili su me na more jer sam često bio bolestan.
Sada, kada se prehladim, uzmem bocu mora. Uvek istu. Onu na kojoj piše - Jadransko.
Samo onome čemu verujemo i samo onima kojima verujemo možemo poveriti svoje zdravlje. Jadran nikad nije omanuo.
More u mojim sinusima vraća mi sliku prvog talasa koji je prešao preko moje glave dok sam zagrcnut pokušavao da dodjem do vazduha.
Tako lepe slike prošlosti leče sadašnjost
Subscribe to:
Posts (Atom)