Tuesday, July 24, 2012

Kragujevac, oktobar 1988.


Do sada neobjavljene fotografije ►►►

Antibirokratska revolucija je period srpske istorije koji je otpočeo 8. sednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1987. godine, a završio se početkom 1989. kadrovskim smenama koje su omogućile ograničenje autonomije srpskih pokrajina i prevlast Srbije u saveznim organima vlasti.[1] Ovo razdoblje je obeleženo serijom mitinga tokom leta i jeseni 1988. godine, pomoću kojih je predsednik CK SK Srbije Slobodan Milošević srušio pokrajinske vlasti Vojvodine i Kosova i republičke vlasti Crne Gore, na njihovo mesto postavivši svoje pristalice.[1] Do 1989. godine Srbija je stekla kontrolu nad 4 od 8 glasova u federalnom predsedništvu i kontrolu nad Savezom komunista Jugoslavije.[2]
Osnovna svojstva antibirokratske revolucije su organizovana masovna okupljanja koja su se prikazivala kao spontana, sa parolama koje su najavljivale naredne akcije političke vrhuške, i instrumentalizovanim medijima, pre svega dnevnikom Politika.[1] Antibirokratska revolucija je predstavljala raskid komunističkim shvatanjem politike, pre svega sa osnovnim odnosom prema nacionalizmu. Već krajem 1988. Milošević je socijalnu terminologiju zamenio nacionalnom, a umesto radničke klase na političku scenu stupa nacija.[1]
Izvor: /Wikipedia/

Monday, July 16, 2012

Most


Prijateljica, fotograf, zamolila me je da za njenu knjigu fotografija o Žeželjevom – Varadinskom mostu napišem predgovor.

Pogledao sam knjigu i shvatio da ne mogu napisati predgovor.

Napisao sam i obrazloženje zašto to ne mogu uraditi, a dobio sam odgovor:

“Upravo to mi je trebalo. Hvala ti”.

A lepo sam joj rekao:

“Kada sam prvi put došao u Novi Sad, imao sam dvadesetak godina. Hteo
sam na Petrovaradinsku tvrdjavu, a niko nije znao da mi objasni kako da
do nje dodjem… peške. Svi su znali samo varijantu autom, taksijem…

Ujutru sam krenuo od hotela Park…pravo ka mostu… i taj prelazak mi
je zauvek ostao u sećanju.

Ne, ništa se nije dogodilo. Mnoge mostove
sam prelazio tako, peške, ali samo ovaj pamtim u detalje… boje,
mirise. zvuke tog ranog jutra.

Jedini put kada sam zaplakao tokom bombardovanja je bilo kad su srušili taj most. Zašto… ne znam. A bilo je bombardovanja i sa težim posledicama, poginulom decom…

Šta je imao taj most i zašto svaka pomisao na Novi Sad u meni budi sliku zelenog metala, nešto slično prvim dvema fotografijama u knjizi, to nikad nisam uspeo da dokučim.

Valjda zato ne mogu mirno da gledam ove vaše fotografije, a onda ne mogu mirno ni da analiziram.

Možda bih pravio neki drugačiji raspored slika. Možda bih uz prvi tekst o Olegu stavio i sliku sa tablom koja ima njegovo ime kao i sve ono što se odnosi na tu noć i čoveka čija je duša nestala sa dušom mosta i delovima naših duša… I te fotografije skulptura na mostu su sjajne…

I taj bilbord u dnu na kome piše SloboDa i sledeća slika na kome je ta i takva sloboda brižljivo “odrana”, izgrebana, oljuštena poput kraste na velikoj rani.”